SažetakProvedena su mnoga istraživanja u svijetu, a u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj, vezana za medije i njihovu ulogu u dječjim životima. Istraživanje koje je provedeno meĎu roditeljima djece predškolske dobi na području Grada Zagreba pokazuje da 98,8% djece koristi neku vrstu medija (Ciboci, Kanižaj, Labaš, 2014). Uočava se, dakle, važna uloga medija kod djece te se potvrĎuje činjenica da mediji privlače pažnju djece, nudeći mnoštvo informativnih, edukativnih i zabavnih sadržaja, što utječe na odnose unutar obitelji, a korištenje medija postaje dio odgojno-obrazovnog procesa djeteta. Ovaj rad pokušava dati pregled pozitivnih i negativnih utjecaja medija u odgoju i obrazovanju djece, naglašava ulogu roditelja kao najvažnijih uzora djeci i osoba koje brinu o medijskim sadržajima koje dijete konzumira, postavljaju granice vremena koje dijete provodi s medijima, nadziru i kritički raspravljaju s djecom o medijskim sadržajima.
Ključne riječi: mediji, dijete rane i predškolske dobi, roditelji
Uvod
Od samog roĎenja, već u okrilju svoje obitelji, djeca dolaze u dodir s medijima. Pod pojmom mediji Robert Tomljenović, Marin Ilej i Goran Banda (2018) podrazumijevaju tradicionalne masovne medije, kao što su novine, časopisi, televizija i radio, te novije medije, poput interneta, društvenih mreža i platformi za razmjenu videozapisa. Sve poruke koje se proizvode i prenose medijskim i komunikacijskim platformama nazivamo medijskim sadržajem. Osim toga, postoje i različiti ureĎaji – računala, prijenosna računala, pametni telefoni, tableti, glazbeni ureĎaji, fotoaparati i igraće konzole, pomoću kojih stvaramo medijske sadržaje. Lana Ciboci (2015) smatra da su slikovnice i knjige prvi oblici tiskanih medija s kojima se djeca susreću. Glazbu sve više slušaju na mobitelima i internetu, a manje na radiju. Televizija je prvi medij s kojima se djeca samostalno susreću, a što su djeca starija, to više vremena provode uz internet. Korištenje medija, osobito kod mlaĎe djece, u velikoj se mjeri pojavljuje unutar roditeljskog doma. Medijske navike djece nisu samo njihov osobni izbor. Djeca uče od svojih roditelja, braće, sestara, prijatelja i drugih značajnih ljudi u svojem životu.
Pozitivna obilježja medija
Postoje tri osnovne funkcije medija – informiranje, obrazovanje i, djeci najzanimljivija funkcija, zabava (Ciboci i sur., 2018). S time se slažu Brusić i sur. (2015) koji smatraju da su informiranje, obrazovanje i zabava tri odlike kvalitetnih medijskih sadržaja. Pozitivno je obilježje što nam mediji mogu približiti dogaĎaje. Brzo saznajemo informacije, a dostupnost informacija nije više ničija privilegija. Mediji imaju mogućnost i važnu ulogu u promoviranju dječjih prava, koja su opisana u Konvenciji o pravima djeteta, omogućuju da se glas i razmišljanja djece čuju u javnosti. TakoĎer, informiraju društvo o aktualnim dogaĎanjima, a u vrlo kratkom vremenu informacije mogu doći do velikog broja ljudi (Ciboci i sur., 2018). Uz to, nude nam i mnoštvo obrazovnih informacija, pružaju dostupnost edukativnih sadržaja kojima se potiče usvajanje znanja čime mediji preuzimaju obrazovnu ulogu. Primjer su obrazovne televizijske emisije koje kod predškolaca potiču spremnost za školu i ranu pismenost (Kolucki, Lemish, 2013). „Mediji potiču djecu da crtaju, pjevaju i izražavaju se na različite načine“ (Tomljenović, Ilej, Banda, 2018, str. 7). Mogu potaknuti maštu i kreativnost, uzajamno pomaganje, izražavanje žaljenja zbog učinjene štete, suosjećanje, poticati inkluziju i toleranciju. „Osim učenja i otkrivanja novih ljudi, kultura i pojava, djeca uz medije mogu učiti strane jezike, igrati edukativne računalne igre, upoznavati druge zemlje ili aktivnosti svojih vršnjaka“ (Osmančević, 2015, str. 58). Mediji se mogu koristiti i za zabavu, opuštanje nakon napornog dana. Gledanje crtanog filma, zanimljive emisije ili igranje videoigrica u društvu braće, sestara ili prijatelja može, tako, ojačati društvene veze. Djeca se rado opuštaju uz zabavne medijske sadržaje i poželjno ih je uvrstiti u dječju svakodnevnicu.
Negativna obilježja medija
U većini medijskih sadržaja, u reklamama, videoigrama, glazbenim spotovima i sportskim prijenosima te u crtanim filmovima, vidljivo je nasilje (Ciboci i sur., 2018). Postoje četiri vrste negativnih učinaka koje nasilni sadržaji mogu ostaviti na pojedinca. „Fiziološki – poput ubrzanog ritma disanja i otkucaja srca i pojačanog znojenja, emocionalni – poput smanjenja empatije i osjećaja straha, te kognitivni, dok na kraju kao učinak navode i promjene u ponašanju i stavovima“ (Kanižaj, Ciboci, 2011, prema Ciboci i sur., 2018, str. 32). Učinci nasilnih sadržaja mogu biti kratkoročni i dugoročni (Osmančević, 2015). Kratkoročni učinci javljaju se neposredno nakon izloženosti nasilnom medijskom sadržaju, najčešće unutar prvih sat vremena, a dugoročni nakon niza nasilnih sadržaja kojima je dijete bilo izloženo duži vremenski period, primjerice nekoliko mjeseci ili godina. Zbog prevelike izloženosti djece
nasilnim sadržajima u medijima mogu se javiti iracionalni strahovi i svijet se može činiti opasnijim mjestom nego što ono uistinu jest. Mediji promoviraju stereotipne ideale ljepote gdje su muški likovi najčešće prikazani kao junaci, voĎe, inteligentni, a žene su prikazane, uglavnom, u ulogama majki, kućanica i sluškinja koje su opsjednute svojim fizičkim izgledom (Ciboci i sur., 2018). Zbog pretjerane pojave stereotipa mediji kod djece i mladih mogu uzrokovati poremećaje u prehrani (Osmančević, 2015). Važno je spomenuti i širenje lažnih vijesti putem medija za koje Ciboci i sur. (2018) kažu da su najčešće izmišljene i netočne (dez)informacije. Osnovi cilj im je manipulirati ljudima i navoditi ih na pogrešne zaključke. Važno je i oglašavanje koje može biti usmjereno prema djeci, gdje od najranije dobi reklamna industrija nastoji stvoriti svoje vjerne potrošače i kupce (Ciboci i sur., 2018). Iako su roditelji ti koji donose odluku o kupnji, djeca svojim zahtjevima, pod utjecajem medija, mogu utjecati na kupovne odluke svojih roditelja.
Mediji i djeca rane i predškolske dobi
Dijete ima svoja prava istaknuta u Konvenciji o pravima djeteta (1989). Dijete, prema čl.17. Konvencije, ima pravo pomoću sredstava javnog priopćavanja (radija, novina, knjiga, računala i drugih izvora) saznati informacije koje su važne za njegovu dobrobit. Djeca se smiju koristiti medijima, smiju gledati televiziju i koristiti se internetom, a da bi dijete bilo sigurno u svijetu medija, potreban mu je roditelj otvoren za dijalog, roditelj koji razgovara s djetetom o medijskim sadržajima i koji svojim primjerom pokazuje koje je mjesto medijima u obitelji (Labaš, 2015). U prvim godinama života mediji nisu potrebni za djetetov razvoj (Tomljenović i sur., 2018). MeĎutim, djeca vole televizijske programe, videoigre i druge medijske sadržaje jer privlače i zadržavaju djetetovu pažnju. Američka pedijatrijska akademija (2016) navodi smjernice prema kojima djeca mlaĎa od 18 mjeseci ne bi trebala koristiti medije jer se tako usporava njihov kognitivni razvoj, uključujući razvoj vokabulara i jezičnih vještina. Prema njihovom mišljenju, djeca predškolske dobi ne bi trebala koristiti medije više od jedan sat dnevno, pri čemu je važan odabir kvalitetnih medijskih sadržaja (Ciboci i sur., 2018). Veliku i važnu ulogu imaju djetetovi roditelji koji djeci nude sadržaj primjeren njihovoj dobi. Imajući u vidu zaštitu i sigurnost djece, Agencija za elektroničke medije donijela je Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima (NN 28/2015). Njegova primjena uključuje dobne oznake koje pomažu roditeljima i skrbnicima djece da biraju primjeren sadržaj za djecu. Predškolska djeca vole gledati crtane filmove i filmove o životinjama prikazane kroz akciju (Žderić, 2009). Djeca predškolske dobi često su fokusirana
na vizualne aspekte pa ne mogu napraviti razliku izmeĎu stvarnosti i mašte (Hercigonja, 2018). „Smatra se da djeca tek u dobi od 5 do 8 godina počinju razlikovati stvarnost i fikciju i tada konačno postaju svjesni da sadržaji koje vide na televiziji nisu stvarni i da likovi u crtanim filmovima u stvarnosti zapravo ne postoje“ (Ciboci, 2015, str. 48). Nasilni i zastrašujući sadržaji u medijima posebno su štetni za malu djecu jer u ranim godinama djeca ne razlikuju jasno fantaziju od stvarnosti, a učinak nasilja na njih mnogo je neposredniji i trajniji.
Zaključne poruke
Činjenica je da su mediji postali dio djetetove svakodnevnice i izuzetno utječu na kvalitetu života. Od samoga roĎenja dijete je fizički aktivno, kretanjem upoznaje okolinu koja ga okružuje, istraživački je orijentirano, svijet istražuje svim svojim osjetilima, eksperimentira, uči putem pokušaja i pogrešaka. Zbog toga bi djeca rane i predškolske dobi trebala što manje vremena provoditi ispred ekrana kao pasivni promatrači, a više koristiti prirodnu i prevladavajuću aktivnost u ranoj i predškolskoj dobi – igru, u kojoj će biti aktivni istraživači. To ne znači da treba zabraniti medije, jer i mediji pružaju mogućnost igre i istraživanja, već se odgovorno odnositi prema medijima kako bi se mogla iskoristiti sva njihova pozitivna obilježja. Kako djeca prva iskustva o medijima stječu u svojoj obitelji, roditelji bi se trebali educirati o pozitivnim i negativnim stranama medija. Trebali bi voditi brigu o kvaliteti medijskih sadržaja kojima su njihova djeca izložena, ograničiti vrijeme koje njihova djeca provode uz medije, razgovarati s djecom o medijskim sadržajima, medije koristiti zajedno s djecom, naučiti koristiti medije koje koriste njihova djeca i poticati djecu na korištenje sadržaja prilagoĎenih njihovoj dobi. Roditelj koji odgovorno prihvaća svoju ulogu usmjerava dijete na pravi put.
Nataša Juričić, mag. praesc. educ.
Literatura
Brusić, R., Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D., Miliša, J., Marković, N., Osmančević, L., Rovis Brandić, A., Vučenović, D. (2015). Komunikacija odgaja – odgoj komunicira. Emocionalna i medijska pismenost. Zagreb: Kerschoffset. Preuzeto s http://www.udrugapragma.hr/wpcontent/uploads/2015/10/komunikacija-odgaja-odgoj-komunicira.pdf . Pristupljeno 27. listopada 2019.
Ciboci, L. (2015). Od medijskog opismenjavanja do odgovornog roditeljstva. U: Brusić, R., Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D., Miliša, J., Marković, N., Osmančević, L., Rovis Brandić, A., Vučenović, D. Komunikacija odgaja – odgoj komunicira (str. 46-53). Zagreb: Kerschoffset. Preuzeto s http://www.udruga-pragma.hr/wp-content/uploads/2015/10/komunikacija-odgaja-odgoj-komunicira.pdf . Pristupljeno 15. lipnja 2019.
Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D. (2014). Media Education from the Perspective of Parents of Preschool Children: Challenges and Trends in Free time Media Use. Medijska istraživanja, 20 (2), 53-67. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/133884. Pristupljeno 28. listopada 2019.
Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D., Osmančević, L. (2018). Obitelj i izazovi novih medija. Zagreb: Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu. Preuzeto s http://www.djecamedija.org/wp-content/uploads/2018/04/prirucnik-obitelj-i-izazovi165x240mm-v3-web.pdf. Pristupljeno 29. listopada 2019.
Hercigonja, Z. (2018). Utjecaj modernih medija na utjecaj djeteta. Varaždin: Fronta Impress.
Preuzeto s https://issuu.com/zoranhercigonja/docs/utjecaj_modernih_medija_na_odgoj_dj Pristupljeno 29. listopada 2019.
Kolucki, B., Lemish, D. (2013). Kako komunicirati s djecom. Zagreb: Fond Ujedinjenih naroda za djecu. Preuzeto s https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2015/09/Prirucnik_Kako_komunic_HR_web__1_.pdf.
Pristupljeno 29. listopada 2019.
Konvencija UN-a o pravima djeteta. (2001). Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.
Preuzeto s https://pravamanjina.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/pdf/medjunarodni/konvencija_o_pravima_djeteta.pdf. Pristupljeno 29. listopada 2019.
Osmančević, L. (2015). Pozitivni i negativni medijski sadržaji, 55-59. U: Brusić, R., Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D., Miliša, J., Marković, N., Osmančević, L., Rovis Brandić, A., Vučenović, D. Komunikacija odgaja – odgoj komunicira. Zagreb: Kerschoffset. Preuzeto s http://www.udruga-pragma.hr/wp-content/uploads/2015/10/komunikacija-odgaja-odgoj-komunicira.pdf.
Pristupljeno 29. listopada 2019.
Tomljenović, R., Ilej, M., Banda, G. (2018). Djeca i mediji. Zagreb: Agencija za elektroničke medije i Ureda Unicefa za Hrvatsku.
Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima. (2015). Zagreb: Agencija za elektroničke medije.
Preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2015_03_28_597.html. Pristupljeno 29. listopada 2019.
